|
|
|
|
|
Glasilo Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH | |
|
MOSTOVI BROJ 8/9
|
Priča o djeci sa kohlearnim implantatom u redovnom vrtiću kroz iskustvo odgajateljice Ana i Matija u vrtiću
Inoslava Rajnović, odgajateljica u vrtiću Vedri dani
Ovo je priča o Ani i Matiji, četverogodišnjacima koji su jednog sunčanog ponedjeljka stigli u naš vrtić, vrtićku grupu u kojoj do sada nisu bila uključena djeca s posebnim potrebama. Dvoje djece koji su rođeni gluhi, a operativnim im je putem vraćeno slušanje, uz pomoć posebnog minijaturnog računala i implantiranih elektroda. Dobili smo osnovnu informaciju o kohlearnom implantatu i upute rukovanja aparatom. Puno je pitanja, nedoumica: koji su nam prioriteti? U svakom slučaju, novo iskustvo i izazov! Dolaskom Ane i Matije u našu odgojnu skupinu stavljeni smo u jednu novu poziciju. Trebalo je djeci objasniti određene posebnosti koje su vezane uz nove članove grupe, s njihovim slušnim i govornim statusom. S djecom smo razgovarali o tome kako čuju; da u uhu imamo male "mikrofone i pojačala" koji nam to omogućavaju. Mi ih imamo u uhu, a Matija i Ana, izvana, na uhu, jer kada u se rodili slabo su čuli, pa im to pomaže u slušanju. Zbog toga su kasnije naučili i govoriti. Sada čuju dobro, posebice kada im govorimo jasno, licem u lice. S nama su da bi se zajedno igrali, učili i družili. Ana, djevojčica svijetle kose i bademastih očiju već pri prvom susretu daruje poljubac: topao i nježan. Matija, dječak smeđe kovrčave kose, tamnih očiju, šarmantnog osmjeha, vrijeme bi provodio igrajući se s autićima i slažući kocke, u tišini, obraćao bi se samo Ani uz izgovaranje jedne do dvije riječi. Kada bi se obratio odgajatelju koristio bi gestu i po tiho izgovorio jednu riječ koja bi označavala radnju. Promatramo ih u igri, svim svojim osjetilima upijaju svijet oko sebe: duboko i suptilno. Imaju izrazitu potrebu za taktilnim, žele fizički kontakt sa odgajateljem, dolaskom ujutro kao i tokom dana. Matija češće odlazi na veće fizičke udaljenosti i samo pogledom "snimi tetu", dok bi Ana rijetko napuštala tetino utočište. U početku podrška joj je Matija. Za vrijeme ručka sjedili bi izolirano od druge djece i komunicirali gestama, inicijator bi bio Matija. S vremenom u Matijinoj komunikaciji gesta nestaje, a govorni je status poboljšan. U igri ostvaruje konstantna prijateljstva s istim dječacima. Za vrijeme boravka u dvorištu druži se s dječacima starije odgojne skupine. Ana je svoja. Nosi nešto u sebi: snagu, trpljenje. Pokazuje svoje ja, dokaz da postoji, da ima smisao za svoja prava, da izaziva život i da je borbena. Ana se u početku obraća samo odgajatelju, sve verbalizira: predmete, situacije, događaje. Djevojčice žele Anu u igru, što ona prihvaća. Voli muziku, želi plesati, motorički je izrazito spretna. Matija također. Raduju se odlasku u gimnastičku dvoranu, disciplinirani su i ustrajni u vježbanju. U ponuđenim aktivnostima, iniciranim od strane odgajatelja, sudjeluju koncentrirano i dugotrajno. Za vrijeme popodnevnog odmora Matija se direktno i otvoreno "bori" za odgajateljevu pažnju. Mazimo ga. Ni Ana ne želi ostati uskraćena, priča iako nema aparat, a poslužiti će se i čitanjem sa usana (ako zatreba), kao i Matija. Trenuci prije sna, to "zaustavljeno" vrijeme, je vrijeme najtoplijih pusa, maženja, pažnje, prihvaćanja ljubavi, jer ako nje nema, ništa nije pravo ni potpuno. Naš se rad sastojao u tome da Matiji i Ani osiguramo ugodan boravak u odgojnoj skupini, da se dobro osjećaju u grupi, uključuju, da ju razumiju, kao i ona njih, i da se u njoj i afirmiraju. Određivali smo vrijeme određenih aktivnosti individualno za Matiju, a tako i za Anu. Pričali smo, razgovarali, pjevali, što je u početku bilo izričito popraćeno bliskim dodirom. Matijin govorni razvoj bio je po dolasku bio primjeren mlađoj dobi od kronološke, tako da smo svoj rad prilagodili njegovom govornom statusu. Verbalizirali smo radnje koje smo obavljali zajedno, jednostavnim, kratkim, jasnim, razumljivim riječima i rečenicama. Bili smo česti posrednici između Matije i druge djece, a kasnije su to djeca spontano i sama radila. Na početku, Matiji su zahtjevi u grupi bili preteški, koristio je ponašanje mlađeg djeteta, reagirao je u skladu sa svojim govornim razvojem, ljutio se, gurnuo. Socijalne vještine nisu imale govornu komponentu. Dugo smo radili na koncentraciji, da čuje i posluša. Matija je prvotno zahtijevao da ga se čuje, a ne i razumije. Sada je način na koji reagira zreliji, verbalizira svoju ljutnju, želju, potrebu. Njegov "kanal" je u druženju s drugom djecom. S Matijom smo radili na slušanju i razumijevanju govora, kvaliteti govora: glasnoća, intonacija, ritam, u riječima, a kasnije i rečenicama. U razvoju jezika smo radili na razumijevanju i korištenju novih riječi za predmete i akcije, pri usvajanju novih odgojno-obrazovnih sadržaja, recitacija, priča. Radili smo na smislenom i jasnom verbalnom izričaju, pričati - prepričati. U komunikaciji s drugom djecom, izražavanjem vlastitih osjećaja i iskustva, usvaja vještine govorenja. Matija, u posljednje vrijeme ima puno toga ima za reći, tako da nema vremena ni spavati. Riječi i rečenice teku mu spontano. Često se usami i piše imena, mame, tate, brata, djeda, gradova, izgovara, verbalizira. Anin način, na koji smo saznavali kako joj je, bio scenska lutka, putem koje kanalizira energiju ljutnje, straha i bijesa. S njom se prvi puta opustila. U početku ne treba suigrača, vodi monolog, a kasnije želi i traži dijalog, obostrani. Ana je shvaćala granice odraslih, oprezna je u odnosu s djecom, poštuje granice i brzo uočava postavljene. Jasno izražava svoju granicu i očekuje da se ona poštuje. U radu s Anom i Matijom, i teta Dubravka i ja, koristili smo jasne, kratke, jednostavne rečenice, licem u lice, oči u oči. Slušali smo ih bez ometanja i prekidanja. Hrabrili ih i poticali odgovaranju na naše upite. Važno je biti strpljiv, ne požurivati, prihvaćati. Igrali smo se glasnim i tihim zvukovima, brzim i polaganim ritmičkim kretanjem, prepoznavanjem poznatih zvukova, stvarali zvukove izvan njihovog vidokruga i poticali njihovo prepoznavanje. Osigurali smo im osjećaj sigurnosti, topline, prijateljstva. Otvarali smo prostore nesmetanog vremena u kojima će sami odlučiti kada početi igru, kako, koliko dugo. Omogućili smo im da sami istražuju igračke, materijal, te insistirali na govornom izričaju. Pomagali smo im kada nešto traže, poticali verbalizaciju i izričaj te želje. U početku je bio prisutan i određeni strah. Što ako se procesor ošteti? Čini mi se da smo se određeno vrijeme bavili time više nego sa samim djetetom. Tu se je pokazala bitnim dobra komunikacija i odnos s roditeljima. Roditelji Ane i Matije su nam "razbili" sav naš strah rekavši da su aparati osigurani, a da je najvažnije da se djeca igraju, druže, uživaju. Prioritet su djeca. To nam je pomoglo jer smo spontanije i slobodnije radili u grupi. Još jednom se pokazalo da je u radu s djecom, u svim vidovima njihovih aktivnosti, bitno obostrano razumijevanje, uvažavanje i povjerenje roditelja i nas. A to smo od roditelja i dobivali. Iskustvo nam pokazuje da u radu s Matijom i Anom treba koristiti ista znanja koja primjenjujemo u radu s odgojnom skupinom; komunikacija, ja-poruke, znanja o razvoju djeteta, te važnost govora u socijalnom i emocionalnom razvoju. Ali mnogo je važnija sama osobnost odgajatelja: volja, smisao, otvorenost i strpljenje u radu. Podržavamo roditeljsku odluku da integracija djece sa kohlearnim implantatom u predškolsku ustanovu bude u što ranijoj dobi, jer na taj način pomažemo djetetu. Odrastanjem u društvu djece svoje dobi, koja ih jako dobro prihvaćaju, imaju poticaje za razumijevanje govora i komunikaciju, te cjelovit rast i razvoj. Važna je svakodnevna interakcija odgajatelj - roditelj, u smislu prijenosa različitih informacija o djetetu. Dolaskom Ane i Matije u našu odgojnu skupinu oplemenjeni smo novom kvalitetom i iskustvima, a nadasve ljubavlju koju i njima želimo u daljnjem životu.
(S Interneta – web stranica Udruge roditelja djece sa kohlearnim implatnom u Zagrebu)
|
||
