|
|
|
|
|
Glasilo Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH | |
|
MOSTOVI BROJ 7
|
Moje
putovanje
Amila
Selava
Umjesto
sa mojim Ekonomskim fakultetom u Sarajevu izabrala sam da idem sa svojom
sestrom Aidom i njenim kolegama sa Farmaceutskog fakulteta. Pošto na
nekoliko svojih putovanja nisam povela sestru, ovo je bila prilika da
ovaj put sve to zajedno doživimo i sačuvamo za lijepe uspomene. Osim
toga uvijek mi priskoči u pomoć kad mi komunikacija sa drugima nekad
zapne jer ne čujem i olakša mi. A i htjela sam upoznati nova lica. Tog
toliko željno čekanog dana od nas studenata, 7.maja 2002. u 2.00.
ujutro smo se svi već smjestili u autobus, s nama su bili i studenti sa
Ekonomskog fakulteta iz Mostara i studenti Mašinskog fakulteta u
Sarajevu. Krenuli smo i Aida me je upoznala sa nekoliko djevojaka sa
farmacije i sa njihovim profesorom
dr.Arminom Škrbom koji mi su se odmah dopali. Bilo
je to mojih nezaboravnih 9 dana na studentskoj ekskurziji i željela bih
da s vama podijelim svoje dojmove i utiske iz Slovenije, Italije,
Francuske i na kraju Španije, i da vam dočaram barem dio ljepote tih
zemalja. Postojanska
jama
Nakon
dugog puta i smještanja u hotelu u Sloveniji, išli smo u Postojansku
jamu, koja iznutra na prvi pogled izgleda zastrašujuće. Iako sam tu već
i prije bila, meni se činila još ljepšom nego prije. Ta jama je bila
dugačka nevjerovatnih 20 km zato smo dobar dio pećine obišli vozićem.
Vidjeli smo čovječje ribice, endemsku vrstu, za koje se ni danas još
ne zna kako se razmnožavaju. Zadovoljni nakon popodnevnog odmaranja i
ukusne večere šetali smo gradom. Venezia,
grad zaljubljenih, grad umjetnika... Bila
sam po drugi put u Veneciji, i uspjela se i po drugi put izgubiti J.
Najprije
smo pošli vaporetom (brodićem) i sjedili na otvorenom, gledali
Veneciju, smještenu na ‘vodi’. Bio je to jedinstven osjećaj dok
nas iznenadni pljusak nije potjerao pod jedini krović na brodu. Ubrzo
su se pred nama ukazale sve ljepote Venecije – Markova crkva, Duždeva
palača, hiljadu kanala, gondole i puno, puno turista iz cijelog
svijeta. Najprije sam stala pred Most uzdaha, bilo je to opet divno
vidjeti. Ima i zanimljiva priča o tom mostu koji povezuje Duždevu palaču
i Venecijski zatvor. Most se proteže preko kanala koji dijeli te dvije
građevine, a zove se Most uzdaha zato što su zatvorenici mogli
posljednji puta vidjeti Veneciju upravo sa toga mosta, prije nego što
bi ih smjestili u vlažne podrume ili vrlo vruća potkrovlja iz kojih
nitko nikada nije pobjegao. Potom smo bili na Trgu sv.Marka gdje je običaj
da turist koji tu prvi put dolazi nahrani golupčiće, slično kao na našoj
Baščaršiji u Sarajevu. Zbog kiše i gužve u uskim ulicama povezanim
malim mostovima su se neki izgubili među kojima sam i ja bila J.
Potrošili smo dosta vremena dok nismo našli izlaz iz tih uličica,
barem smo tako mislili. Nismo se baš razočarali jer smo ugledali najveći
most Rialto koji povezuje dvije obale kao dva bloka zgrada, sreli smo se
sa ostalima i profesorom koji se već bio zabrinuo za nas. Gladni i
pokisli smo otišli na dobru pizzu. Verona,
grad Romea i Julije... Kiša
nikako nije prestala padati, pri silasku iz autobusa nakon kratkog
cjenkanja sa crnim prodavačem kupili smo kišobrane i pošli prema kući
Romea i Julije. Svima nama je poznata priča o Romeu i Juliji, pa sam se
pomalo raznježila kad sam ugledala njihov balkon. Zid te kuće je bio išaran
mnogobrojnim imenima parova širom svijeta. Ispred kuće Julije stoji i
njen kip pored kojeg smo se svi slikali. Usput sam poslala razglednice
svojim roditeljima i prijateljima. Uslijedila nam je noćna vožnja po
francuskoj rivijeri. Monte
Carlo, poznat po jet setu i kockarnicama... Nakon
puno stepenica i liftova smo se napokon našli pred kneževinom. Vidjeli
smo ‘zamak’
poznate
kraljevske obitelji. Uživali smo u pogledu na Monte Carlo, prizor koji
sam vidjela nikako se nije mogao usporediti sa onim kad sam prošli put
bila po danu. Toliko svjetla, sjaja...
spustili smo se i imali smo priliku vidjeti najpoznatije mjesto
za utrke Formule. ...
i konačno Lloret de Mar Nakon
još 400 km napokon smo se stigli u naše odredište, Lloret de Mar,
grad na španjolskoj obali. Smjestili smo se u hotel sa tri zvijezdice.
Sve mi je tamo bilo perfektno, čista soba sa balkonom, lift,
internetcafe, švedski stol, ljubazne konobarice koje su nam uvijek
donosile fine deserte. Pozdravljali smo ih na španjolskom Hola, a meni
je to bilo itekako lahko. Nakon ručka smo pošle u kupovinu. Kupila sam
poklone - suvenire prvenstveno mojima i raji, onda sebi sombrero, onaj
velik meksički šešir koji sam oduvijek htjela imati. Barcelona Nakon
dobro prospavane noći, doduše to mogu reći samo za sebe, jer sam
spavala ko top, dok drugi
nisu baš dobro zbog kiše i grmljavine, ili su se ludo proveli u
diskoteci, smo krenuli u Barcelonu koja je na mene ostavila najveći
utisak. Još jednom sam se uvjerila da je Barcelona jedan od najljepših
gradova u Evropi, smješten na obali mora, prepun muzeja, spomenika,
parkova i neobičnih balkona, od kojih su mnogi prepoznatljivo djelo
arhitekta Antonija Gaudija. Prvo
smo išli do katedrale Sagrada Familia ili Crkva siromašnih, kako ju je
nazivao arhitekt Antonio Gaudi. Ta crkva sa neogotičkim stilom obogaćenim
dekorativnim elementima art nouveaua ustvari nije u potpunosti završena,
stalno se gradi dosljedno po planu, te se nisam čudila što ima nove
elemente koje prošli put nisam vidjela. Dalje smo krenuli u
najpoznatiju ulicu, tačnije šetalište La Rambla, gdje su krađe česte,
pa je uvijek valjalo širom otvoriti oči i ruku držati na torbici. Tu
su me zabavljale neobične izvedbe raznih pantomimičara, zanimljivih
ljudi koje stoje mirno kao kipovi, kada im netko ubaci novčić, pomaknu
se, ponekad i naglo, smijala sam se kad je to neke prepalo. Barcelona je
odlična za shopping. Tu je nebrojeno mnogo dučančića sa svim i svačim,
a blizu je i robna kuća Casa Ingles. Tu su prodavači uglavnom govorili
isključivo španjolski, te smo uglavnom
se sporazumjevali sa njima rukama, što meni je opet bilo lahko J.
Posjetili smo i stadion Barcelona, na čemu bi mi muški dio raje
zavidio. Razgledali smo stadion i ušli u muzej fudbalskog kluba
Barcelona, sve mi je bilo zanimljivo, od prve kožnate lopte koja je više
ličila na ragbi loptu do brojnih trofeja. Posjetili smo i Olimpijski
stadion s golemim telekomunikacijskim tornjem, nalik na skulpturu.
Iscrpljeni smo se vratili u Lloret de Mar. Noćna
razglednja Barcelone U
subotu nakon cijelog slobodnog dana koji smo proveli opet u kupovini i
razgledavanju smo navečer pošli u noćno razgledavanje Barcelone.
Nikad nisam mislila da ću tamo nešto tako prekrasno vidjeti, gledali
smo “ples
i igru raznih boja”
velike fontane koju nazivaju i “magična
fontana”i brojnih manjih fontana ispred Muzeja katalonske umjetnosti.
Muzika koja je pratila igru fontane je bila toliko glasna, da sam i ja
to osjetila kroz vibraciju. Zaista smo uživali, kiša nam nije mogla
pokvariti doživljaj. Flamenco
show U
nedjelju je vrijeme opet bilo oblačno, šetale smo plažom Aida i ja sa
još nekoliko drugarica. Jele smo u Mc Donaldsu. Sjele smo u baštu kafića
uz plažu i popile kortado, specifičnu kafu za Španiju. Jako nam se
svidjelo, te je konobar Aidi ljubazno objasnio kako se to pravi, da
bismo to mogli i kod kuće piti. Navečer smo išli na Flamenco ples.
Gledala sam plesačice u haljinama s volanima i točkicama kako se
savijaju uz svog plesnog partnera, zajedno su stvarno dočarali svu
snagu i strastvenost tog izuzetnog španjolskog plesa.. Sve njihove
kretnje su bile riječite toliko da mi muzika nije ni trebala da uživam.
Parfumerija,
Cannes, Nica... Ujutro
13.maja smo se odjavili u hotelu i smjestili se u autobus. Sudeći po
dobrom raspoloženju i atmosferi u autobusu, znala sam da su već
pustili pjesmu. Mada ništa nisam čula, i mene su zarazili tim dobrim
raspoloženjem, da sam se morala nasmijati kad me je jedna djevojka
Anisa, koju sam zavoljela, pitala: “Jao,
jel tebi pjesma dobra?”
zaboravljajući da ne čujem. Na putu mi je šarmantni profesor koji se
cijelo vrijeme trudio za dobru atmosferu medju nama, posudio svoj laptop
da igram jednu vrlo zanimljivu i smiješnu igricu. Stigli smo u jednu
poznatu tvornicu parfema, na samom ulazu je nas dočekao jak miris.
Poslije smo bili u Cannesu, 2 dana
prije početka filmskog festivala, imali smo priliku vidjeti gdje
se to održava i otiske ruku koje su ostavile mnogo slavne osobe. Kasno
popodne smo stigli u Nicu, odvojili smo se i šetali. Našli smo kineski
restoran u kom je profesor već bio, nagovorio nas je da tu probamo
kinesku hranu, koja nam se dopala, samo što je bila malo ljuta. Onda
smo prošetali do plaže, gdje sam se uspjela smočiti, valovi su me
iznenadili, i izazvala sam opšti smijeh. A i sama sam si bila smiješna,
morala sam se presvući. Prenoćili smo u hotelu u San Remu. Gardaland
(zabavni i vodeni park), Trst... Home, sweet home Sutradan
smo krenuli za Gardaland, industriju zabave. Tamo ima zaista svega i
bilo je toliko atraktacija da se to jednostavno nije moglo sve obići u
jednom danu. Malo odvažniji od nas, naravno tu uključujem i sebe J,
su išli na atraktakcije od kojih nam zastaje dah: vožnja koloradom,
plavi tornado, slobodni pad, afrički safari...Bilo nam je fantastično,
ludo sam se provela kao nikad u životu, dok se našim vozačima smučilo
nakon tolikih ludih vožnji , a mi smo se zabrinuto počeli zapitkivati:
“Kako
će oni sad ovako ‘ošamućeni’
voziti?”.
Nakon takvog uzbuđenja smo navečer došli u Trst, gdje nas je profesor
odveo na pizzu, po meni najbolju pizzu na svijetu. Prenoćili smo u
Umagu, i ujutro smo krenuli nazad u Bosnu. U Sl. Brodu smo se teška
srca oprostili od nase “vodičkice” Marije koju smo jako zavoljeli.
Zaista je bilo lijepo opet biti u našoj Bosni, koju bez obzira na sve
doživljaje u stranim zemljama, najviše volim na svijetu. Na
kraju, htjela bih da se zahvalim svima koji su mi pomogli da čitav život
pamtim ovu ekskurziju, a to su prof. Armin Škrbo, studenti Farm.
Fakulteta u Sarajevu, vozači Halid i Fadil, i vodič Marija iz Sl.Broda
iz agencije «Relax tours», sa kojima mi je bilo ugodno jer su
razgovjetno govorili, i ne samo da su se trudili da se ne osjećam
zapostavljeno, već su me skoro razmazili.
|
||
