MOSTOVI BROJ 4

 MOSTOVI BROJ 5

 MOSTOVI BROJ 6

Sadržaj

Saradnici u ovom broju

 MOSTOVI BROJ 7

 MOSTOVI BROJ 8/9

 MOSTOVI BROJ 10

 Kad imaš toliku ljubav i podršku od svojih bližnjih i nesebičnu pomoć od drugih ljudi, uz vjerovanje u Boga i Njegovo određenje, sve u životu je lakše

Amila Selava

Sjećam se toga kao da je jučer bilo, moj prvi dan u vrtiću, u Zagrebu, daleko od mog rodnog Travnika, gdje sam do svoje četvrte godine živjela sa roditeljima. Inače nisam bila plačljivo dijete, taj dan sam plakala kao nikad i preklinjala mamu da me ne ostavi tamo, na nepoznatom i među nepoznatima, i da me vodi sa sobom natrag kući. Nikada nisam zaboravila onaj njen pogled, kako me je gledala suznim očima i grčevito grlila i govorila mi , mada ju nisam mogla čuti, razumjela sam da ovo znači naš rastanak, da se ne želi odvojiti od mene, njene prve radosti. Ali nije imala drugog izbora, nego da me ostavi kod rođaka mog oca koji žive u Zagrebu. Nije imala izbora ni kad sam se sa samo 8 mjeseci teško razboljela. Imala sam hripavac i vodila me doktorici stalno, i od previše injekcija streptomicina sam izgubila sluh. Mogla sam i oslijepiti, a nisam Božjom milošću. Tada se jako bojala za moj život, i bila je sretna kad sam ozdravila. Nije ni primijetila kakvu je posljedicu  bolest ostavila, dok to nije njena majka primijetila. I tako je sve počelo, roditelji su me vodili u Zagreb na preglede i audiometriju, i tamo su ustanovili da mi je sluh totalno oštećen. To je teško palo mojim roditeljima. Željeli su mi sve najbolje, da tamo počnem sa rehablitacijom slušanja i govora, dok istovremeno nisu mogli biti sa mnom. Sve vrijeme do moje četvrte godine sam živjela tako sretno i bezbrižno, obasipana ljubavlju i pažnjom od oca, mame i dvije polusestre iz očevog prvog braka, i stalno se igrala sa sekicom Aidom mlađom od mene samo godinu dana, bila sam luda za njom.

       Otkako sam pošla u vrtić, samo sam lila suze za njima, stalno sam čeznula za njima. Rođaci kod kojih sam živjela nisu ih mogli zamijeniti. Živjela sam samo za praznike kad sam mogla k svojima. Bila sam jako tužna kad bih vidjela kako po drugu djecu u vrtiću dolaze njihovi roditelji i maze ih, a moji su bili tako daleko. U međuvremenu sam se družila sa jednom riđokosom Danijelom, dolazila je po nju njena starateljica, jedna starija gospođa. Iz nje je nekako zračila dobrota i bliskost koja me podsjećala na mamu koja mi je svakim danom sve više nedostajala. Zato sam se stalno motala oko nje, ona me je svaki put milovala po obrazima. Dopao mi se i njen muž, Jure, znao je s nama djecom. Kasnije su prišli mojoj mami kad je jednom došla da me vidi, i rekli joj da bi rado uzeli mene na čuvanje. I nova stranica u mom životu. Kad me je ta gospođa, baka Katica kako ju odmila zovem, odvela u njihov dom, tamo je bila njihova kćerka Zdenka, 30-tih godina. Isprva sam ju gledala sa žaljenjem, jer je nešto teško hodala, al' kad mi se toplo smješkala i grlila me u znak dobrodošlice, odmah sam ju zavoljela. Novi dom, topli dom. Tetu Zdenku je kao djevojčicu udario auto, i kao posljedicu toga ima djelomičnu cerebralnu paralizu. Pošla sam u prvi razred osnovne u Centru SUVAG,  teta Zdenka i ja smo zajedno učile kao tim, naučila me pisati i čitati, stalno mi je tumačila pojmove. Zahvaljujući njoj sam tako zavoljela matematiku, pokazala mi je pomoću graha sabranje i oduzimanje. Jednog dana nad njihovim domom se nadvila crnina, umro je Jure. Tada sam prvi put spoznala što znači kad zaista više nema nekog voljenog. Teta Zdenka je svu svoju pažnju usmjerila na mene, a roditelji su se radovali mojim uspjesima u školi koji su se samo nizali. A tek ja očevim posjetama, u to vrijeme je radio kao vozač kamiona, pa je znao navratiti, koliko sam ga samo voljela ugledati na ulaznim vratima, i odmah bih mu pojurila u zagrljaj. I dalje sam živjela za raspuste, kad sam išla u Travnik.

I jednog dana, profesori u Centru su odlučili da odlične učenike integrišu u redovnu školu, a ja sam bila među njima. Opet nova promjena, ovaj put zaista nešto novo za mene, u dodiru sa čujućom djecom i profesorima, bez slušalica koje smo nosili na nastavi u Centru SUVAG. Ali dalje sam išla na vježbe slušanja i govora kod audiologa u SUVAG-u. U osnovnoj “Jabukovac” neka djeca su znala biti okrutna prema nama zbog razlike između nas, nismo govorili kao oni, djeca k’o djeca. Uvijek smo tamo dolazili mi gluhi zajedno sa jednog mjesta gdje bismo čekali kombi da nas tamo odveze, jer je ta škola bila udaljenija, a svi oni su živjeli blizu te škole. A profesori su zaista bili odlični pedagozi, većini od njih smo mogli čitati sa usana, dok su predavali, a kad ne bismo mogli čitati, prepisivali bismo od drugih. Najviše sam voljela matematiku, te sam bila među najboljima u razredu iz matematike, često sam dobivala pohvale, čak i od samog direktora te škole. Ti profesori su imali iskustva s nama, jer su i prije radili sa gluhim učenicima, tako da nismo imali problema na usmenima, sve su nas razumjeli i pošteno ocjenjivali.  Kako smo duže bili zajedno, odnosi sa čujućima su se poboljšavali, te samo stekli nekoliko dobrih prijatelja. Sa vremenom su se navikli na nas, kao i mi na njih, i normalno smo se družili i u razredu i na pauzama. Kako je vrijeme prolazilo, gledajući njih i ove gluhe što su bili sa mnom, zavidjela sam im što su živjeli sa svojim roditeljima i u svom vlastitom domu. Mada mi ništa nije falilo kod bake Katice, koju volim k'o svoju drugu majku, poželjela sam da bar neko vrijeme zaista živim sa vlastitom familijom. Djeca nisu mogla razumjeti koliko sam bila usamljena bez majke i oca, da mi budu pri ruci kad ih god zatrebam ili kad god ih poželim zagrliti, pogotovo moju Aidicu, sa kojom sam mnogo bila vezana. I mojoj mami je sve teže padala odvojenost od mene. Kad su mi se polusestre udale, roditelji su mi odlučili da se presele u Zagreb kako bi živjeli sa mnom dok idem u školu. Mislim da nikad nisam bila toliko sretna i tužna istovremeno, jer je to značilo da odlazim od moje bake Katice i tete Zdenke. I  njima je bilo teško kao i meni, puno smo plakale, kao i onaj dan u vrtiću kad smo ja i mama plakale, na rastanku. Ali su me razumjeli, uvijek su bili sretni kad bih ja bila sretna, uvijek bi dale sve za mene. Nikad neću zaboraviti te divne godine koje sam provela sa njima. 

Nova stranica. Roditelji su našli lijep stan u jednom naselju, i tamo smo se uselili. To je bila promjena za sve nas, pogotovo za moju Aidu, koja je morala ostaviti školu i svoje prijatelje u Travniku. Bilo mi je teško zbog nje jer sam znala da joj nije lako. Ali smo se svi ubrzo navikli na nov život, Aida je opet stekla nove prijatelje i išla je u dobru školu. A ja sam dalje išla u istu školu, ovaj put ispunjenija, i sama, bez kombija. Otac je ubrzo našao posao u Austriji, u Grazu, udaljenom od Zagreba svega 2,5 sata, i svi smo počeli bolje živjeti. Otac bi bio s nama svaki vikend, naporno je radio, uvijek bi nam kazao da mu je pravi odmor kad je s nama kod kuće. Toliko sam uživala u maminoj kuhinji, tek tada sam prvi put iskusila kako je lijepo kad se majka non-stop brine za tebe. Dalje bih išla kod bake Katice na kahvu ili na ručak, i dalje smo ostale vezane nas tri.

Kad sam trebala poći u srednju školu, uputili su sve nas gluhe učenike u Zavod kako bi ocjenili našu inteligenciju i znanje. Nakon rezultata  psiholog  bi nam upućivao koji smjer je najbolji za nas. Meni je psiholog rekao nakon uvida da mogu slobodno izabrati školu u koju želim da idem. Tada sam prvi put bila u situaciji da sama odlučim, prije su drugi odlučivali za mene. Pošto sam voljela matematiku, rekao mi je da mogu ići u matematičku gimanaziju ili u ekonomsku školu. Kako je nakon gimnazije potreban i fakultet, za što nisam bila sigurna da mogu ići, odlučila sam se za ekonomsku školu. I tako, opet nova promjena . Za razliku od prvog dana u redovnoj osnovnoj, prvi dan u srednjoj mi je bio smiješan. Okupio se razred, bila je sa mnom još jedna djevojka koja isto ne čuje, Selma, išle smo zajedno i u osnovnu. I kad sam bolje pogledala po razredu, sve su same cure bile. A pred vratima su čekale moja i Selmina mama kako bi obavjestile razrednicu za nas kako mi ne čujemo i da obrati pažnju na to. Međutim, razrednica je uletjela u razred i zatvorila vrata za sobom, tako da joj nisu ništa stigle reći. Kad nas je sve redom prozivala po imenima, naravno ja i Selma nismo čule, tako nismo digle ruke uvis. I na kraju ona nas ugleda. “A vi, što se niste javile?” Mi kažemo da ne čujemo i kako se zovemo. Kako se samo zbunila, pitala se što mi tu sa njima radimo. I to mi je bilo smiješno, a i tužno, kao da je postojala neka posebna srednja škola za gluhe, a toga nije bilo. Nekako se snađosmo, i kažemo iz koje škole dolazimo. Jedva nas je razumjela, bilo je očito da nikad prije nije imala kontakta sa gluhima. Mislila sam da će biti drugačije sa drugim profesorima, ali sam se jako razočarala. Pogodilo me je kad nam je jedna profesorica rekla: “Što ste se upisale baš u ovu školu, nije vam ovdje mjesto”. Cure u razredu su također bile isprva zbunjene, jer smo bile prve gluhe osobe koje su upoznale, ali su nas ubrzo prihvatile. Prva dva mjeseca nisu nas baš sve razumjele, jer nismo neka slova mogle izgovarati, jer smo teško znale kako to treba zaista zvučati. Ali kako je vrijeme odmicalo, ne samo da su nas razumjele, naučile su i čitati sa usana. Dobro sam se uklopila sa njima, sve su to bile prave cure. A i profesori su se navikli na nas dvije, samo što se nismo mogli razumjeti,  te smo radile sve usmene pismeno, tako nije bilo nekih većih problema. Nisam ih mogla pratiti kao u osnovnoj, nisu govorili baš razgovjetno, te sam uglavnom prepisivala kad god su diktirali. A tu su bile i knjige, to je meni bilo dovoljno. I na kraju sam maturirala sa odličnim uspjehom. Roditelji su mi se rasplakali od sreće, rekli su mi da još kad sam bila mala, najviše što su željeli za mene jest samo da ostanem zdrava i pametna, da bar naučim pisati i čitati, a sve ovo što sam postigla su mogli samo sanjati.

Još za srednje sam si postavila još jedan cilj, a to je da steknem i fakultetsko obrazovanje. Roditelji su mi govorili da će mi uvijek dati podršku ma što god ja odlučila. Prijavila sam se na dva fakulteta, Matematički i Ekonomski. Na Ekonomskom nisam uspjela ući među upisane zbog velikog odziva, te sam počela studirati na Matematičkom. Te godine se desilo nešto što sam najmanje očekivala, teško sam se razboljela, dobila sam virusnu upalu pluća. Dok sam bila bolesna, stalno su me posjećivale baka Katica i teta Zdenka, došli su mi čak i rođaci koje dugo nisam vidjela. Posebno su me obradovale neke profesorice iz SUVAG-a svojom posjetom, pokazale su mi kako me vole. Sa mnom je cijelo vrijeme u bolnici bila niko drugo nego moja Aida i pomogla mi, razgovarala sa doktorima, a mama bi stalno išla kući da nešto skuha za mene i donosila mi. Otac bi putovao iz Graza direktno kod mene. Svi smo se jos više vezali. Još sam uvidjela ko su mi pravi prijatelji, a ko nisu, što mi je itekako bitno bilo. To je bila veoma važna životna činjenica za mene.

U međuvremenu, Aida se upisala na Farmaceutski fakultet u Sarajevu. Kako ja više nisam mogla bez nje, ostale smo veoma vezane, odlučila sam i ja otići sa njom u Sarajevo. To je teško palo mojoj majci er smo opet odvojene. Ali razumjela nas je, željela je da budemo obrazovane i da imamo svoju sigurnost. Uspjela sam se upisati na Ekonomski fakultet. Aida i ja sad živimo u Sarajevu same i studiramo, a roditelji nas iz Austrije “stipendiraju”, često se posjećujemo, i svaki put nakon što se rastanemo, ostajem ih i dalje željna. Sad sam na četvrtoj godini na Ekonomskom fakultetu, polažem ispite bez nekih velikih teškoća, jer uglavnom radim sve pismeno. A imam i nekoliko dobrih kolegica na čiju pomoć uvijek mogu računati, što je najvažnije. Kako god moji stalno govore da sam im ja veliki ponos, želim reći da su oni i moja Aida moj veliki ponos, što su mi cijeli život bili podrška i izbliza i izdaleka, što su sve žrtvovali za mene, nisu pokleknuli pred iskušenjima, a opet iza svake žrtve je proizašlo neko dobro za nas. Kad imaš toliku ljubav i podršku od svojih bližnjih i nesebičnu pomoć od drugih ljudi uz vjerovanje u Boga i Njegovo određenje, sve u životu je lakše. Život nam je pun iskušenja, ali nakog svakog iskušenja budemo jači i još više vezani.

Povratak na sadržaj