MOSTOVI BROJ 4

 MOSTOVI BROJ 5

Sadržaj

Saradnici u ovom broju

  MOSTOVI BROJ 6

 MOSTOVI BROJ 7

 MOSTOVI BROJ 8/9

 MOSTOVI BROJ 10

Istorija znakovnog jezika

Geronimo Cardano, ljekar iz Padove u sjevernoj Italiji, je u šesnaestom vijeku prvi put pisao o tome kako gluhi ljudi mogu naučiti i shvatiti pisane kombinacije simbola povezujući ih sa stvarima koje oni predstavlaju. Prva knjiga iz koje se uči znakovni jezik gluhih ljudi sadržavala je manuelni alfabet i objavio ju je 1620. godine Juan Pablo de Bonet.

Abbe Charles Michel de L'Epee iz Pariza osnovao je 1755. godine prvu slobodnu školu za gluhe. Učio je da gluhi mogu razviti komunikaciju među sobom i sa čujućim svijetom kroz sistem konvencionalnih gestova, znakova ruku i spelovanjem prstima (prstnom abecedom). Kreirao je i demonstrirao jezik znakova tako da je svaki od njih predstavljao određeni željeni pojam.

Abbe je očigledno bio vrlo kreativna ličnost, i način na koji je on razvio svoj znakovni jezik bio je prvi priznat. Ovaj jezik je već učila grupa gluhih u Parizu i počela ga koristiti u svakodnevnom životu. Ovom znanju dodao je vlastitu kreativnost što je rezultiralo znakovnom verzijom govornog francuskog jezika. On je trasirao put gluhima za postizanje standardizovanijeg jezika od njihovog vlastitog – jednog koji je efikasno premostio jaz između čujućeg i ne-čujućeg svijeta.

Drugi istaknuti edukator gluhih iz istog perioda (1778. godine) bio je Samuel Heinicke iz Lajpciga, Njemačka. Heinicke nije koristio manuelnu metodu komunikacije ali je učio govor i metodu čitanja sa usana. On je osnovao prvu javnu školu za gluhe koju je vlada priznala. Ove dvije metode (manuelna  i oralna) bile su prethodnice današnjeg koncepta totalne komunikacije. Totalna komunikacija podrazumijeva primjenu svih načina upotrebljive i pristupačne komunikacije, kao što su znakovni jezik, gestovi, prstna abeceda, čitanje sa usana, govor, slušna pomagala, čitanje, pisanje i slike.

U američkim Velikim Prerijama, indijanci su razvili veoma širok sistem znakova, ali on je bio upotrebljiv više za komunikaciju unutar plemena nego za gluhe ljude. Pojedini tragovi ovog sistema znakova zadržali su se i do danas. U svakom slučaju, interesantno je napomenuti da postoje neke sličnosti između indijanskog znakovnog jezika i sistema znakovnog jezika koji je u primjeni danas.

Amerika duguje veliku zahvalnost Thomasu Hopkinsu Gallaudetu, kojeg je veoma interesovalo kako pomoći susjedovoj gluhoj kćerci, Alice Cogswell. Otputovao je u Evropu 1815. godine, kada mu je bilo dvadeset sedam godina, sa željom da nauči metode komunikacije sa gluhim ljudima. U Engleskoj je upoznao Abbe Roche Ambroise Sicarda, koji ga je pozvao da studira u njegovoj školi za gluhe u Parizu. Nakon nekoliko mjeseci Gallaudet se vratio u Sjedinjene Države sa Laurent Clercom, gluhim instruktorom znakovnog jezika iz pariške škole.

Gallaudet je osnovao 1817. godine prvu nacionalnu školu za gluhe u Hartfordu, Konektikat, a Clerc je postao prvi gluhi učitelj znakovnog jezika u Sjedinjenim Američkim Državama. Uskoro su se počele otvarati škole za gluhe u nekoliko američkih država. Među njima bila je škola za gluhe u New Yorku, otvorena 1818. godine. Godine 1820. škola je otvorena i u Pensilvaniji, i tako je do 1863. godine otvoreno ukupno 22 škole za gluhe.

Važna prekretnica u istoriji edukacije za gluhe ljude bila je osnivanje Gallaudet koledža, u Washingtonu, D.C. godine 1863., koji je ostao jedini koledž za liberalne umjetnosti za gluhe u Sjedinjenim Državama i u svijetu.

Thomas Hopkins Gallaudet prenio svoj san o osnivanju koledža za gluhe na svog sina Edwarda Minera Gallaudeta, koji je uz pomoć Amosa Kendalla pretvorio očev san u realnost. Edward Miner Gallaudet postao je prvi predsjednik novog koledža.

Danas S.A.D. da imaju jedan od najkompletnijih i najizražajnijih sistema znakovnog jezika od bilo koje druge zemlje u svijetu. Ovaj sistem duguje mnogo francuskom sistemu znakova, od kojih mnogi znakovi koji se danas koriste, mada modifikovani, vode porijeklo.

Mora se napomenuti da mnogi gluhi u Americi koriste različite gramatičke strukture prilikom govora znakovima među sobom, koje su poznate pod jednim imenom - Američki znakovni jezik (American Sign Language, ASL). Ipak korištenje engleske verzije znakovnog jezika je daleko popularnije i ima širu primjenu i kod čujućih i kod gluhih. Mnogo je lakše čujućima učiti znakovni jezik u engleskoj sintaksi nego učiti američke strukture ASL.

Danas je u Americi prisutno veliko interesovanje za znakovni jezik, koje neprekidno raste, i sada je znakovni jezik četvrti po redu na spisku jezika koji se najviše koriste u S.A.D. Obuke za znakovni jezik nude se svugdje, u zajednicama, crkvama i koledžima.

                                     Prevedeno sa interneta

Povratak na sadržaj