MOSTOVI BROJ 4

 MOSTOVI BROJ 5

Sadržaj

Saradnici u ovom broju

  MOSTOVI BROJ 6

 MOSTOVI BROJ 7

 MOSTOVI BROJ 8/9

 MOSTOVI BROJ 10

PROJEKTI U PRIPREMI II

Projekat UGOS KS: Knjiga i videokaseta pod naslovom “Stimulacije pokretom” autora prof. Hidajete Glavinić koja će pomoći roditeljima gluhe djece i osoblju koje radi sa ovom djecom – nastavak iz “Mostova” broj 4:

II  STIMULACIJE POKRETOM ZA ARTIKULACIJU ODREĐENOG GLASA

Nosioci efektivnosti u govoru su ritam i intonacija, a nosioc poruke razumljivosti naših misli, želja, zapovijedi, zaključaka… je često artikulacija dovedena do postupnog automatizma. To znači da poslije osvješćivanja glasanja vodimo dijete na viši stupanj razvoja govora, gdje u određenom ritmu informacije stimulišemo izgovor određenog glasa.

Nakon dobijenog glasa, idemo na glasovne grupe bez značaja iz kojeg će na slijedećem stupnju izaći kombinacijama mnoštvo riječi i rečenica. Funkcionalni pokret za stimulaciju određenog glasa je pokret koji mora slijediti biološku produkciju govora. TAJ JE POKRET U OSNOVI DIRIGIRAN GLASOM i psihomotornim sposobnostima djeteta u tom uzrastu. Kvaliteta pokreta mora biti jednaka kvaliteti određenog glasa. Svaki pokret je određen fizičkim parametrima: silom gravitacije (težinom), prostorom i vremenom.

Osnovni kvaliteti pokreta su:

          1. Udar,

          2. Potiskivanje, pritiskivanje

          3. Dodir,

          4. Klizanje,

          5. Bičevanje,

          6. Savijanje,

          7. Lepršanje,

          8. Lelujanje.

Kako fonetskom analizom glasova dolazimo do kvalitete pokreta za stimulaciju određenog glasa: Analiziraću glasove BA-PA Þ par bijabilnih akuzativa PA-BEZVUČAN, BA-ZVUČAN.

“PA”

- vrijeme - brzo

- napetost-velika, kvaliteta pokreta – prskanje, dodir

- intezitet lagan

- smjer napetosti - prema vani

          “BA”

- vrijeme - duže od “PA”

- napetost - vrlo mala, kvalitet pokreta - opuštanje

- intezitet - lagan

- smjer napetosti - prema dolje

Da bi bili sigurni da će dijete doživjeti tu kvalitetu opuštanja i napinjanja u pripremi pokreta moramo poći od suprotne kvalitete.

Za napet glas tijelo ćemo pripremiti opuštanjem i kada dijete doživi to opuštanje ići ćemo u suprotnost - napetost. Za glasovne grupe nazala pokretom će u pripremi biti važno dati doživljaj dugotrajnosti, lagane napetosti koja traje, koja niti raste niti pada -KVALITETA POKRETA Þ KLIZANJE, LEBDENJE. Kod ove grupe glasova važan je doživljaj vremena. Ovu kvalitetu pokreta majka će vrlo lako razviti kod svoga djeteta npr. maženjem, milovanjem, klizanjem.

Za izgovor grupe glasova frikativa i afrikata izražena je potreba rezerve zraka u plućima, te vrlo određen (motorički ) i u kvalitetu,  precizan pokret artikulacije pri ispuštanju, odnosno pritiskivanje zvučne struje iz pluća preko glasnica i rezonatora koji daju glasu pravu zvučnost. Pravilnim disanjem, punim dahom, ti se rezonantski prostori šire, a najveće proširenje nastaje na dnu zračnog spremišta –DIJAFRAGME-. Vježbe disanja u ovom postupku uvijek su vezane za izgovor. U samom početku rehabilitacije vježbe disanja radimo poslije većih fizičkih napora: trčanje, poskoci, skokovi, kada je disanje fizički uvjetovano i pojačano, kada dijete spontano diše ubrzano i snažnije, punije i izražajnije. Poslije neophodnog snažnijeg udisaja izgovaramo bilo koji glas ili glasovnu grupu kojom se dijete spontano glasa, a postepeno smirenjem produžujemo vrijeme izdisaja, dijete to postepeno osvještava izgovaranjem u dužem vremenu sa više ponavljanja, te se samo veseli svom napretku. Dakle, dijete je već prije na neposredan i spontan način osvijestilo udisaj i izdisaj i kad počinjemo stimulisati pokretom određenu glasovnu grupu frikativa i afrikata, disanjem je već ovladalo.

To postepeno osvješćivanje vlastitog disanja od velike je važnosti, jer se dijete ne smije odjednom suočiti sa dva problema i dva teška zahtjeva: pravilnim disanjem i dobrom artikulacijom.

Govor percipiramo auditivno, vizuelno i proprioceptivno. Da u auditivni centar dolaze auditivne informacije pretpostavljamo, jer su djeca uključena u sistem slušanja pomoću specijalnih elektronskih aparata SUVAG. U vizuelni centar dolazi slika forme pokreta, ali mi ne želimo da dijete poistovjeti određenu formu s određenim glasom i zato koliko je moguće mijenjamo formu pokreta zadržavajući kvalitetu i time zadržavamo kinestetski doživljaj. Različita dob djeteta zahtjeva različite pokrete koji ovise o stupnju psihomotornog razvoja.

Pošto u naše ustanove dolaze vrlo mala djeca (1-3 godine) te će stimulacije pokretom imati vrlo važan značaj za dalji tok rehabilitacije, to me je povelo da se malo više posvetim ovom uzrastu i pomognem roditeljima da budu treneri - rehabilitatotori svoje djece u svojim domovima koji će biti ispunjeni sa puno ljubavi i emocija, jer svaki pokret će prvo ovisiti o emocionalnom stanju.

KINESTETSKI I PSIHOMOTORNI ODGOJ U OKVIRU STIMULACIJA POKRETOM, U REHABILITACIJI SLUŠNO OŠTEĆENE DJECE ISPOD 3 GODINE PO VERBOTONALNOJ METODI

Kroz ovaj postupak stimulacija provodimo sve opšte psihomotoričke zadatke i sadržaje motoričkog odgoja za određenu dob djeteta s posebnim zadatkom “OSVJEŠĆIVANJA”, razvoja i sposobnost doživljavanja vlastitog kretanja, a to znači - razvoj kinestetskog doživljavanja. Dakle, ovim postupkom razvijamo motoričke sposobnosti djece, a specifično je da kroz taj postupak razvijamo kod djece sposobnost percipiranja i doživljavanja vlastitog kretanja. Ti se osjeti, poput ostalih poznatih osjeta, razvijaju životnim iskustvom, a usavršavaju vježbanjem i odgojem.

Kinestetske osjete primamo preko receptornih sistema - preprioreceptora. To su takvi osjetilni organi koji se pobuđuju vlastitom aktivnošću organizma, tj. kretanjem ili mirovanjem. Preprioreceptori nam šalju obavijest o promjenama kretanja vlastitog tijela, a te poruke se prerađuju u sistem kinestetskih i statičkih osjeta u mozgu. Osjetilne ćelije - receptori preprioreceptora nalaze se u mišićima, zglobovima i tetivama cijeloga tijela, te u unutarnjem uhu (u vestibularnom aparatu).

Kinestetskim i njemu srodnim statičkim osjetima primamo poruke:

• o kretanju i prestanku kretanja

• o položaju vlastitih dijelova tijela u različitim stavovima, rotacijama i drugim oblicima lokomocija, te o promjeni prostornog odnosa između pojedinih dijelova tijela u pokretu

• o stupnju napora, tj. stupnju mišićne napetosti i snage pri izvođenju pokreta

• o stupnju brzine kretanja kao i o trajanju jednog ili više pokreta.

Interesantno je kako i najmanji pokret koji činimo izaziva u nama određene osjećaje i raspoloženja. Raspoloženje koje u datom momentu vlada djetetom vidljivo je u kvaliteti pokreta. Gledamo li dijete koje nam se približava, već izdaleka po načinu (kvaliteti) njegovog kretanja osjetićemo njegovo raspoloženje (veselo, razdragano, suzdržano, nezadovoljno, tužno, ljutito, agresivno i sl.). Tim putem - putem pokreta - primamo poruke od malog djeteta koje još ne govori. U početku su to jednostavni osjećaji ugode ili neugode, a kasnije su to složeniji i suptilniji osjećaji. Istim putem mala djeca primaju poruke od osoba koje ih okružuju, te prema vlastitim iskustvima izdvajaju osobe koje ih privlače ili ne.

CILJEVI RADA U OVOM POSTUPKU SU:

1. Razvijati kod djece sposobnost kretanja, motoričke sposobnosti primjenjene njihovoj hronološkoj dobi.

2. Kroz te oblike razvijati sposobnost doživljavanja vlastitog pokreta.

3. Stvaranjem afektivnog odnosa između djeteta i njegove okoline, razvijati svijest o samom sebi.

4. Stvaranjem pozitivnog socijalno - afektivnog odnosa, s djetetom razvijati prve oblike komunikacije.

Socijalno-afektivna i praktično-situacijska komunikacija su oblici neverbalne komunikacije iz kojih se kasnije razvija govorna komunikacija, te su oni preduvjet za govornu komunikaciju kod sve male djece.

Navedene ciljeve ovog postupka ostvarujemo kroz slijedeće zadatke:

a)   Razvoj afektivnog odnosa djeteta s drugom osobom (roditelj, nastavnik, dijete iostale osobe u okolini) kroz pokretne igre koje svaki roditelj manje ili više čini sa svojom djecom: nošenja i ljuljanja djeteta u naručju, prihvaćanje djeteta u krilo, te cupkanje i ljuljanje na krilu ili koljenu, okretanje djetea u našem naručju, igre na podu s djetetom i zajednička kretanja po podu raznim oblicima lokomocije u svim zonama u prostoru, podizanje u vis i brižljivo spuštanje, itd. Na ovom stupnju je važno da izbjegnemo stupanj ravnoteže u stojećem položaju, jer je dijete te dobi još uvijek nespretno i još uvijek je najsigurnije u niskoj prostornoj zoni tj. na podu. Igre zato najčešće provodimo na podu u niskoj zoni prostora. Niska zona ili kako je još zovu – ZONA POVJERENJA, omogućuje djetetu te dobi najveću slobodu kretanja. Dijete će često ustajati i kretati se u toj zoni, ali će se uvijek rado vratiti i najduže boraviti dolje, na podu, u za njega sigurnom prostoru.

b)   Kroz afektivni odnos prema drugoj osobi razvijati svijest o samom sebi:

• o svojoj snazi, upoređujući sa snagom druge osobe

• o svojoj težini, upoređujući sa težinom druge osobe ili stvari

• o brzini i trajanju kretanja druge osobe ili stvari (igračka) u okolini

• kroz kontakte i kretanja s drugim osobama poticati kretanje iz različitih dijelova tijela, te tako razvijati sliku o vlastitom tijelu.

• postepeno razlikovati različite stupnjeve napetosti pojedinih dijelova tijela i cijeloga tijela u igri u dvoje, vlastitim tijelom.

c)   Kroz zajednička kretanja u početku, te postepenim osamostaljivanjem dijeteta u pokretu upoznavati ga s prostorom koji ga okružuje:

• prostor blizu i daleko

• približavanje i udaljavanje prema nekom ili nečemu, te kretanje uokolo, pravolinijski i itd.

• kretanje i prilaženje iz jedne prostorne visine u drugu ( nisko-srednje-visoko) kroz dizanje i spuštanje s nastavnikom ili samostalno.

• orjentacija prema zvuku u prostoru i kretanje prema izvoru zvuka.

d)   Uz spoznaje o vremenu (brzina i trajanja), dinamici (snaga) i prostoru razvijatisposobnost percepcije ritma i melodije pokreta, te sposobnosti realizacije istih. Na ovom su stupnju zadaci jednostavni:

• zapažanje i praćenje brzine i inteziteta zvuka pokretom,

• zapažanje i realizacija zastoja pokretom koji slijedi nakon prestanka zvuka,

• izdvajanje jednog pokreta iz mnoštva, pokreta koji može u sebi nositi različite kvalitete (snažan, polagan, dug, kratak, visok, nizak)

• upoznavanje s ritmičkom strukturom kroz kretanje s nastavnikom i poticaj na samostalno izvođenje. Ovdje ritam ne pratimo analitički, već globalno u pokretu koji u sebi nosi određeni ritam.

          Spoznaja različitih ritmova pomoći će gluhom djetetu da prirodnije govori i integrira iste ritmove u različite govorne strukture.

          U svim ovim igrama zvuk je skoro uvijek prisutan. Izvori zvuka su u početku svi predmeti u okolinim koji zvuče ili ne zvuče, te dijete primječuje prisutnost ili neprisutnost zvuka. Dalje u igru unosimo udaraljke koje biramo po kriteriju čujnosti, za djecu oštećena sluha to su bubanj, gong, kineska glava i druge udaraljke koje zadovoljavaju ranije navedeni kriterij.

          Postepeno uz jednostavnije motoričke zadatke dajemo djetetu mogućnost slušanja preko elektronskih aparata koji uz infrancrveni prenosni sistem zvuka omogućavaju djetetu slušanje bežičnim slušalicama. Ova tehnika omogućava da dijete doživi zvuk u slobodnom kretanju i prostoru. Dijete se tako kroz pokretnu igru upoznaje sa zvukom, razvija slušnu pažnju, primjećuje prisutnost i neprisutnost zvuka, orijentiše se prema izvoru zvuka u prostoru, aktivno sluša i pokretom odgovara na zvuke u prostoru koje variramo ritmički i melodijski.

e)    Vremenske, prostorne i dinamičke primjene, tj. ritmičke i melodijske, utiču na stupanj mišićne napetosti. Kroz ovaj vid pokretnih igara provodimo i individualnu korekciju mišićne napetosti pojedinog djeteta, ako se za to ukaže potreba.

          U pokretne igre u ovom postupku, uključujemo i igračke privlačne i pogodne za taj uzrast, kao i igračke koje nam pomažu da dijete lakše i brže razumije zadatak. A i igračke koje djeca te dobi vole i sama biraju i svima su nam dobro znane. Iigračke koje mi biramo su: lopte različitih veličina i težina, baloni, drveni konjići za ljuljanje, mali tobogan, gumi-gumi, velike kutije za sakrivanje, građevinski materijali, drvene kutije i krpene mekane lutke, veliki pokrivač, limenke ispunjene kamenčićima ili rižom i sl.

          U slobodnoj igri poslije rada posmatraćemo dijete kako spontano unosi u igre s igračkama odnos koji je razvilo u direktnoj igri s nastavnikom i djecom, te kako s igračkama raznoliko i duboko doživljava, kombinuje i stvara nove situacije i zajedničku realnost.

(U narednom broju “Mostova”: Vježbe za dijete od 1 do 7 godina)

Povratak na sadržaj