|
|
|
|
|
Glasilo Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH | |
|
MOSTOVI BROJ 4
|
Senija – Ada, iznenađenje od djeteta
Moj život, kao i većina Vaših, prolazio je kroz tri vremenska razdoblja: do 1992. godine, vrijeme sna koji se ne može dva puta sanjati, od 1992. do 1995. godine, vrijeme koje se mora zapisati da se ne zaboravi i od 1995. pa do danas, vrijeme »poslijeratnih sindroma« i borbe za egzistenciju. Te 1995. godine, u jeku ratnih zbivanja, poslije ultrazvučnog pregleda i nezaboravnih riječi doktora: »od ovoga nema ništa«, četrnaestog aprila, sa 6 mjeseci i nekoliko dana provedenih u mom stomaku, rodila se moja kćerka Senija – Ada. »Iznenađenje od djeteta« bilo je teško 1300 grama i dugačko 35 cm i s obzirom na okolnosti, moj prematurus (medicinski naziv za prijevremeno rođeno dijete) bio je vrlo slatka beba. NjENA borba za život, ali samo njena, jer smo svi ostali bili posmatrači sa već pripremljenom rečenicom da je sve božja volja, trajala je tri mjeseca, koliko je trajao i njen boravak u prvom doniranom inkubatoru za djecu ratnog Sarajeva. Prvih nekoliko dana Senina težina pala je na 980 grama, a 12. jula, za vrijeme žestokog granatiranja centra grada, Senu smo donijeli kući, uz otpusno pismo u kojem je njena težina iznosila 1900 grama, u šta i danas sumnjam. Izuzev anemije svi ostali nalazi bili su u granicama normale. Kao i većina djece rođene u tom periodu, Sena je oskudijevala u mnogim stvarima, što je u meni izazivalo veliko tugu, jer sam se prisjećala dana kada se rodio moj sin, 1989. godine, i kada smo mu po silikonske cucle znali »trknuti« do Italije. Naravno, Seni nije manjkalo naše ljubavi i pažnje. Svi ovi problemi rješavali su se polako, jedan po jedan, a počeli su se javljati novi, teži. Djevojčica je napredovala sporo, obroci su joj bili mali, najviše 20 grama, te je na prvom kontrolnom pregledu sa 4 mjeseca težila 2.800 grama. Shvatila sam, a i oprostila zbog vremena dešavanja, da su ljekarski pregledi poslije poroda bili površni, i da je sve kod Sene bilo nedozrelo: motorika njenih ruku i nogu, i ukupna, bila je ravna nuli (nije puzala, nije sjedila, nije držala glavicu do svoje 2 godine, a o hodanju nije bilo ni govora), teško je gutala mlijeko, a i hranu, desna strana tijela brže joj se razvijala od lijeve, bila je osjetljiva na visoke temperature što se manifestovalo sa dvije febrilne konvulzije (temperaturni stres), usput je dobila i bakteriju ešerihiju coli, zjenica u lijevom oku nije bila okrugla već pravougaona, i na kraju, ono zbog čega vam sve ovo i pišem, djevojčica nije reagovala na zvuke. Svoja zapažanja sam iznijela majci, mužu i sinu, i svi su oni, bježeći od istine, tvrdili da ona ipak čuje. Probleme sam sagledala, poredala ih po prioritetu, i krenula u realizaciju njihovog prevazilaženja. Odlučila sam – moram je prvo podići na noge. Poslije edukacije – učenja vježbi kod doktora Amira Buljine, fizijatra, mjesecima sam sa Senom vježbala, što je za nju, a i za mene, zaista bilo mukotrpno. Na kontrolni pregled, u maju 1998. godine, moja djevojčica i ja smo držeći se za ruke ušetale u kabinet doktora na njegovo veliko iznenađenje, koji mi je tek tada priznao svoj skepticizam u odnosu na Senino prohodavanje. Ostale probleme rješavala sam u hodu, a veliku pomoć imala sam od svojih francuskih prijatelja iz Bordoa, grada na jugu Francuske, koji su mi ugovorili randevu sa njihovim poznatim neonatologom, doktorom Demarquezom, konsultantom na Klinici Pellegrin – specijalistom za prijevremno rođenu djecu. Prvi pregled obavljen je 5. avgusta 1996. godine, kada je Sena sa 16 mjeseci bila teška 5.700 grama i duga 67 cm, a dr. Demarquez tvrdio da će ona uz jaku ishranu i puno pažnje i njege biti jedna lijepa djevojčica. Od tada do danas, svakih 6 mjeseci, idemo na kontrolu na Kliniku Pellegrin, i doktori su vrlo zadovoljni njenim razvojem. Kada smo najvećim dijelom sanirali sve one pobrojane Vam probleme, posvetili smo se njenoj osobenosti, gluhoći. Namjerno sam izostavila da kažem bolesti, ili nedostatku, a kamoli mani, jer za mene to nije ni jedno od ovo troje. Audiogrami rađeni u Zagrebu, a poslije i u Bordou, u nekoliko navrata, kod Dr Danbech pokazali su »obostranu gluhoću dubine III stepena sa faktorom povremenog propuštanja zvuka«, a posljednji nalaz i dodatno »uz nagovještavanje laganog poboljšanja posebno na desno uho«. Prije dvije godine Senu smo uključili u program rehabilitacije u okviru djece predškolskog uzrasta u našem Centru u Sarajevu, kod dobre učiteljica Amine, a svaki put kada smo boravili u Francuskoj, obavili smo i po nekoliko tretmana kod ortofoniste Dr Bize. Senina izražena hiperaktivnost, a onda i nedostatak koncentracije, otežavali su bilo kakav ozbiljan rad sa njom, a time i uspostavljanje komunikacije. Njena prva komunikacija uspostavljena je sa Teletabisima sa video trake. Televizija, video, plej stejšn, a sada i računar, njeni su prozori u svijet. Oni su utišali njenu hiperaktivnost i pomogli joj u shvatanju pojma »stolica« - povećali joj koncentraciju koja joj je toliko nedostajala. Od trenutka kada sam otkrila da je moja kćerka gluha i kada je prvi audiogram to i potvrdio, uticala sam na sebe, moje ukućane i okolinu da tu njenu osobenost usmjerimo u pozitivnom smjeru, u njenu korist. Od doktora u Francuskoj naučila sam mnogo. Nisam znala koliko je važno da beba stavlja nožni palac u usta, da puže, šta znači igra gluhe djece pred ogledalom, imitacija, igra na vibracionoj ploči, muzika. Potrebno je posmatrati dijete, osluškivati ga, analizirati i shvatiti šta ono želi, gdje treba usmjeriti taj višak osjetila kojim nadoknađuju svoju nečujnost. Po mnogim francuskim doktorima, ne treba ići protiv prirode i protive se ugradnji kohlearnog implanta. »Može im biti«, što bi se reklo, jer njihova gluha djeca rastu i školuju se u sredini visoke tehnologije, gdje im se posvećuje velika pažnja. Znači da svi mi koji smo na bilo koji način vezani za ovu populaciju moramo učestvovati u stvaranju uslova za njihov normalan život. I na kraju, moja Senija – Ada danas je djevojčica od šest i po godina koja napreduje krupnim koracima, istina, različita od svoje generacije, ali u pozitivnom smjeru. Njena sadašnja preokupacija je računar iz kojeg, iako još uvijek ne zna abecedu i brojeve, crpi saznanja. Sretna sam, jer se moja kćerka budi sa osmjehom, uveseljava nam dan, otvorena je prema svijetu i okolini. Za mene, ovo je bio naporan put, ali prešla sam ga zahvaljujući mom mužu, majci i sinu, koji je našoj Seni idol, učitelj, prijatelj i brat.
Senina
mama Nadija
|
||
